Zahvalnost za ono što imamo

Uvod

Sve ono što imamo oko sebe na raspolaganju u životu možemo smatrati srećom, darom i sigurno je većini od nas izvor zadovoljstva u našim životima. Za naše je mentalno i fizičko zdravlje neprocjenjivo vrijedna sposobnost razvijanja zahvalnosti za ono što već trenutačno imamo, kao i shvaćanje da je “trava u vlastitom dvorištu jednako zelena kao i trava u susjedovom dvorištu” odnosno da je “more na obali na kojoj se nalazimo jednako plavo kao i more na drugoj obali”.

Unatoč tome, sjećate li se kada ste posljednji put više razmišljali o onome što imate nego o onome što nemate i što biste još željeli imati? Sastavljate li ponekad popis onoga što imate i onoga što nemate? Razmatrate li i uspoređujete li te popise? Ako ih razmatrate i uspoređujete, do kakvih ste zaključaka došli?

Jeste li među onim sretnicima koji uživaju ono što imaju umjesto da neprestano žale za onim što nemaju?

Svijet koji nas neprestano potiče na “više“

Živimo u svijetu koji nas neprestano potiče na “više”: više stvari, više uspjeha, više savršenstva. Naša je kultura usmjerena na postizanje veće proizvodnje, veće potrošnje, većih profita i većeg svekolikog napretka. Mediji, društvene mreže pa čak i naši najbliži, često potiču ovu težnju prema “više”, stvarajući osjećaj da nikada nismo dovoljno dobri, da nikada nemamo dovoljno. U tom stalnom traganju za “više” svega često zaboravljamo ono što već imamo. Ta stalna želja za „više“ u nama izaziva osjećaj praznine i nezadovoljstva.

Kao društvo, skloni smo vjerovati da će nas “više” nečega učiniti sretnima. Kupovina novih proizvoda, odjeće, elektronike ili automobila može donijeti kratkotrajnu radost, no dugoročno otkrivamo kako to ne zadovoljava naše stvarne potrebe.

Primjerice, mnogi ljudi koji uspješno dosegnu svoje karijerne ciljeve, nakon određenog vremena često osjećaju prazninu jer su u međuvremenu zanemarili druge aspekte života poput osobnog zdravlja, obitelji ili prijateljstava. To stanje poznato je kao “sindrom postignuća”, gdje nakon što se dostigne određeni cilj, osoba nije ispunjena jer se usmjerava prema sljedećem.

Stalna potraga za “više” može ozbiljno narušiti naše mentalno zdravlje. U društvu koje nas neprestano podsjeća da trebamo biti bolji, brži, uspješniji, teško je ne osjećati stres, anksioznost i depresiju. Mnogi ljudi, posebice mladi, pod velikim su pritiskom uspoređivanja s drugima oko sebe. Povrh toga, društvene mreže namjerno i dodatno pojačavaju ovu potrebu jer nam pokazuju za uzor samo najljepše trenutke iz života drugih, stvarajući iluziju da su svi drugi uspješniji, sretniji ili ispunjeniji.

Što mislite, kad bismo živjeli u svijetu koji nas neprestano potiče na “više” prirodnih doživljaja u našem okruženju, slika 1., bismo li se češće osjećali sretnije i ispunjenije?

Slika 1 - Više prirodnih doživljaja u našem okruženju

Usporavanje i osvještavanje malih svakodnevnih darova koje već imamo

Zahvalnost za ono što imamo mogla bi nas podsjetiti da usporimo i osvijestimo male svakodnevne darove koji nas okružuju. Osvještavanje tih malih, ali svakodnevnih darova može nas duboko povezati sa svim onim što je u našim životima stvarno vrijedno i bitno. Jelo na stolu, toplina doma, osmijeh voljene osobe, trenutci mira i tišine – to su mali svakodnevni darovi koje često ne vidimo jer ih uzimamo zdravo za gotovo. Naučimo li te male darove svakodnevno primjećivati, možemo duboko promijeniti naš pogled na svijet.

Kako bismo osvijestili zahvalnost za male svakodnevne darove koje primamo i koliko toga već zapravo imamo, moramo usporiti i usmjeriti svjesnu pažnju na sadašnjost (engl. mindfulness). Na primjer, kada jedemo obrok, često ga uzimamo zdravo za gotovo, ne obraćajući pažnju na sve što je bilo potrebno da bi taj obrok došao na naš stol: od ljudi koji su ga pripremali, do prirodnih resursa koji su omogućili njegovu proizvodnju. Prakticiranje zahvalnosti za svaki obrok može biti način da uvidimo i cijenimo sve ono što imamo, počevši od najjednostavnijih stvari.

Ova praksa usmjeravanja pažnju na ono što imamo i zahvalnost za to nas dovodi u stanje poniznosti, tj da ništa nije moralo samo po sebi biti kako je, ali eto je i baš na tome smo zahvalni! Zahvalnost i poniznost nam omogućava da se ne opterećujemo prošlim brigama i da lakše prihvaćamo buduće brige kada i ako one dođu.

Vođenje dnevnika zahvalnosti

Zahvalnost možemo i trenirati, primjerice vođenjem dnevnika zahvalnosti. Za početak vođenje dnevnika zahvalnosti može se pojednostavniti. Može biti samo nekoliko minuta svakog dana tijekom kojih zabilježimo sitnice koje su nas učinile sretnima ili koje su nam olakšale dan. Možemo biti zahvalni na jednostavnim stvarima poput smijeha djeteta, dobrog čaja ili kave ujutro, druženja s prijateljima ili mirnog trenutka u prirodi. Ove male stvari pomažu nam da prepoznamo ljepotu svakodnevnog života i podižu našu svijest o tome što već imamo.

Ovakvo prakticiranje zahvalnosti može se provoditi ne samo na razini pojedinca, već i u društvenim zajednicama. Na primjer, učitelji/profesori mogu preporučiti svojim učenicima/studentima pisanje dnevnika zahvalnosti kako bi im pomogli u smanjenju stresa, tjeskobe i poboljšanju njihovih mentalnih sposobnosti, koncentracije i međuljudskih odnosa. Ova praksa također može biti korisna u poslovnim okruženjima. Treniranjem zahvalnosti poboljšat će se međuljudski odnosi i osjećaj zadovoljstva na poslu. U društvenim mrežama jedan mali trag ove ideje su objave tipa „deset dobrih stvari ovog tjedna“. Zašto ne bismo primijetili nešto dobro i zahvalili  objavom nekome?

Jednostavna svakodnevna navika vođenja dnevnika zahvalnosti o stvarima na kojima smo tog dana zahvalni može napraviti veliku razliku u našem životu. Ova praksa ima moć duboko transformirati našu mentalnu i emocionalnu dobrobit.

Vođenje dnevnika zahvalnosti pruža nam priliku da se zaustavimo, osvrnemo i usmjerimo pažnju na pozitivne aspekte našeg života. Umjesto usmjeravanja naše pažnje i kritike na ono što nam nedostaje ili što nije u redu, uočimo stvari koje već imamo, budimo za njih iskreno zahvalni! Dnevnik zahvalnosti nas poziva da prepoznamo te male, ali već prisutne darove-temelje svakodnevnog života.

Zaključno

Iako živimo u svijetu koji nas neprestano potiče na “više”, ključno je naučiti prepoznavati vrijednost onoga što već imamo. Stoga, umjesto da konstantno tragamo za “više” nečega, mogli bismo  stati, pogledati oko sebe i zahvaliti za ono što već imamo.  Kroz prakticiranje zahvalnosti možemo naučiti cijeniti ono što imamo: jelo na stolu, toplinu doma, osmijeh voljene osobe, trenutke mira i tišine.

Zahvalnost mijenja naš egoistični pogled na svijet jer zahvalnost je uvijek prema nekome. Zahvalnost nas postavlja u odnos prema nekome, postajemo sretniji, smireniji, ponizniji, a time ujedno i otporniji na životne izazove.

Kroz svakodnevno zapisivanje stvari na kojima smo zahvalni, možemo razvijati dublju povezanost s drugim osobama, ali i sa sobom i smislom  svojeg života. Vođenje dnevnika zahvalnosti je ključni alat za postizanje naše unutarnje ravnoteže i emocionalnog zdravlja.

U konačnici, zahvalnost nas podsjeća da je sreća prisutna u malim stvarima, a ne u stalnoj potrazi za nečim većim i boljim. I dok smo širili naše misli o zahvalnosti prisjetio sam se i jedne narodne mudrosti: Jeste li bogati zato što puno imate ili zato što vam malo treba?

Matija Hlebar, travanj 2025.