Spadate li u generacije koje su svaki trenutak slobodnog vremena koristile za igranje vani i kojima je "cijeli svijet" bio jedno veliko igralište na otvorenom?

Ako spadate u te generacije, sjećate li se nebrojenih mogućnosti i raznolikosti igranja vani, bez obzira radilo se o igri u dvorištu, voćnjaku, polju, grmu ili šumarku, na hrpi zemlje, šljunka ili pijeska, igralištu, vrtu, livadi, potoku ili jezeru?

Koliko li je samo teško bilo kada zbog "neodgodivih školskih ili kućanskih obaveza" nismo smjeli izaći van na igranje s prijateljima koji su nas nestrpljivo iščekivali da im se pridružimo u oživotvorenju bezbroj novih doživljaja i avantura?

Zašto u to vrijeme naši roditelji nisu mogli shvatiti da su nam u trenucima takve "fizičke zarobljenosti" misli slobodno lutale daleko od onoga što smo trebali raditi i na što smo zapravo trebali biti fokusirani (npr. na učenje, pisanje domaćih zadaća, spremanje i čišćenje kuće ili stana)?

Zar ne bi bilo višestruko korisno za našu osobnu održivost da su nas jednostavno pustili na cjelodnevno igranje vani s prijateljima?

Mene sjećanja vode u djetinjstvo kada se doslovno nismo mogli zasititi igranja vani od ranog jutra do kasnog mraka. To igranje je od nas zahtijevalo neprestanu fizičku aktivnost u vidu hodanja, čučanja, šuljanja, penjanja, puzanja, skakanja ili trčanja. Uglavnom, jako puno smo se kretali u prirodnom okruženju i neprestance živjeli u stvarnosti, a gotovo nikad nismo bili mirni i stajali na mjestu.

U konačnici, igranje vani nije samo dječja igra i razonoda, nego ulaganje u dugoročno zdravlje i osobni razvoj. Ono je temelj osobne održivosti.