Promjena klime je prvi, ali ne i jedini odgovor Zemlje na atak civilizacije na nju i nas same. Zašto je svakom vrapcu već jasno da ne možemo nastaviti raditi po starom? A zašto nama ljudima nije? Jest jasno, ali nije svima prihvatljivo! Održivi rast i razvoj bez uvažavanja planetarnih granica ne postoje, čovječanstvo mora mijenjati paradigmu i smjer.
Sav taj izniman i svekoliki napredak, od predindustrijskog razdoblja do danas, naša civilizacija temelji na obilju fosilnih goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina) pa smo u svim područjima života s razlogom postali duboko ovisni o fosilnim izvorima energije. Stoga ne čudi što smo sami sebi nadjenuli nepopularni naziv „fosilizirana civilizacija“. Ali troši se i sve ono drugo vitalno za nas i majku Zemlju.
Postojeće linearno gospodarstvo pogonjeno fosilnim gorivima nanosi katastrofalne posljedice planetu Zemlji i svim oblicima života. Šteta ubrzano raste za sadašnje generacije, a nemjerljiva će biti posebno za generacije koje tek dolaze – za našu djecu.
Tako su se, primjerice, dopustive emisije ugljičnog dioksida u atmosferu koje ostavljaju nadu da čovječanstvo može sačuvati porast prosječne globalne temperature ispod kritičnog praga od 1,5 °C u 3 posljednje godine doslovno prepolovile! Stoga je vremena za očuvanje života kakav poznajemo na „našem planetu“ sve manje i na raspolaganju imamo svega nekoliko godina prije nego što dosegnemo kritično globalno zatopljenje od 1,5 °C.
Također, znanstvena zajednica je friško objavila da će se prasak prijelomne točke planetarnih ekosustava vjerojatno dogoditi mnogo ranije nego što se prvotno predviđalo. Nedvojbeno je da su planetarni problemi poput gubitka bioraznolikosti, iscrpljivanja prirodnih resursa i klimatskih promjena međusobno usko povezani.
Podržavanje nepotrebnog čak i kad skupo stoji
S druge strane se nalazi veliki paradoks čovječanstva jer se danas veliki dio energije proizvedene iz fosilnih goriva koristi za proizvodnju i prijevoz proizvoda koji se nikad ne koriste za zadovoljavanje naših potreba i zapravo nam uopće nisu potrebni. Jedan noviji izvještaj pokazuje da smo si proizveli dovoljno odjeće za idućih čak 100 godina! Svatko imalo pametan može se zapitati s kojom svrhom sve ovo dalje radimo? Ali – problem je složen jer se naš gospodarski i društveni model temelji na konceptu stalno rastuće ekonomije, proizvodnje i potrošnje, bez osvrtanja na stvarnu cijenu. Mnogi vjerojatno žele i čine sve da se prava cijena i ne ustanovi! I tako, dok nastavljamo raditi po starom, emisije stakleničkih plinova nastavljaju rasti, a oceani i odlagališta otpada u siromašnim zemljama zatrpavaju se miješanim komunalnim i raznolikim drugim otpadom, u kojem prevladavaju plastika, tekstil i e-otpad.
Taj je model zagovarala, nametnula i učvrstila tako dobro u javnosti i društvu, da izgleda čak i kao normalan i potreban – elita kojoj sve ovo odgovara poradi uskih egoističnih interesa – elita gospodarska i financijska, i s njom simbiotički povezana politička. Intelektualci kritičkog i proaktivnog duha već su podcrtali kako će ta naša elita spremna na sve, prije pustiti da se svijet uvali u najkritičniju zonu borbe za opstanak, do kataklizmične točke kakve nije bilo u ljudskoj u povijesti, nego li da odstupi od svojih interesa.
Tko će kolabirati, Zemlja ili ljudi?
Zemlja ne može nastradati, nje će biti. Nestat će one Zemlje koja odgovara ljudima.
Zašto se ni u aktualnoj kriznoj situaciji većina svjetskih političara, poslovnih lidera i ekonomista ne zaokuplja mišlju i bjesomučnim traženjem odgovora na pitanje kako će planetarna kriza utjecati na gospodarstvo i živote svih nas u bliskoj budućnosti? Kako će manjak resursa, gubitak bioraznolikosti, klimatske promjene i nestašica hrane utjecati na gospodarstvo? Kako će na klimatsku i okolišnu krizu utjecati umjetna inteligencija? Hoće li planetarni sustav uskoro kolabirati kao posljedica sukoba između našeg postojećeg gospodarskog sustava i ograničenja našeg planeta? Ne može više biti stalnog godišnjeg raste svega, ako su resursi Zemlje, to je bar jasno, ograničeni. Gdje je granica fizičkog rasta i trošenja sebe i svega zemljinog poradi – čega? Radi besmisla. Tko će postaviti te konačne granice rasta – ljudi ili priroda, Zemlja? Ako ih postavi Zemlja, to će značiti odbacivanje tereta i počinitelja!
Zagovaranje i poštivanje umjerenosti, kad je manje više
Potrebno nam je ubrzano i odlučno smanjenje emisija stakleničkih plinova i raubanje cjelokupnih resursa (kapaciteta i potencijala) Zemlje, zapravo brza tranzicija na klimatski neutralno i kružno gospodarstvo te istovremena obnova prirode. Shodno tome, trebamo se hitno i iskreno svi početi baviti obuzdavanjem stalnog fizičkog rasta i prekomjerne potrošnje (svijet ima zaliha za 100 godina unaprijed, ne samo odjeće već i građevina, i prometala, i uređaja...). Moramo osmisliti bolje i otpornije društvo sa zaista održivom proizvodnjom i potrošnjom u kojem će se znati koji su stvarni okolišni troškovi dobara i usluga. I ono na što malo tko još i misli – treba uložiti mnogo toga da bi se ozlijeđena Zemlje, resursi, predjeli, živi svijet, pa i ljudi, oporavili, regenerirali i vratili svoje zdravlje na razinu koja je bila do predindustrijskog razdoblja, prije ove kataklizmičke avanture.
Trebamo početi dugo razdoblje zagovaranja jednostavnijeg, razboritog života, tj. prestanak postojanja čovjeka samo kroz posjedovanje, postajanje, samoobmanu.
Naravno, sve ovo je moguće ostvariti, ali samo ako se elitni dio društva i svi mi, posebno najveće kompanije, dovoljno brzo prilagodimo novim pravilima igre u klimatski neutralnom i kružnom gospodarskom modelu koji će zadovoljiti umjerene potrošačke potrebe. Dodajemo zabrinuto – uz uvjet da potrebne promjene gospodarskog modela stignemo napraviti dovoljno brzo.
Matija Hlebar, stručnjak za održivi razvoj
Goran Tudor, promotor DOP i održivosti, urednik odgovorno.hr
