Koja nam je prva asocijacija na ideju da učimo od prirode? Smatramo li da možemo učiti od prirode?

Doživljavamo li prirodu kao potencijalnog učitelja ili jedino kao medij iz kojeg uzimamo sve što nam je potrebno za život i posao?

Razmišljamo li barem ponekad o tome da bismo mogli učiti od prirode u svakodnevnom životu i radu?

Osjećamo li se kao:

- sastavni dio prirode?

- jedan od manjih ekosustava koje je priroda stvorila i učinila nas (ljude) sastavnim dijelom velikog prirodnog ekosustava Zemlje?

Koliko u našem vrijednosnom sustavu doživljavamo važnost znanja koje je priroda sakupljala tisućljećima?

Jesmo li dosad čuli za neke od izreka mudrih ljudi za učenje od prirode poput „Priroda je najbolja učiteljica: uvijek pokazuje, nikada ne raspravlja.“; „Proučavaj prirodu, voli prirodu, ostani blizu prirode. Nikad te neće iznevjeriti.“; „Priroda ne griješi; mi smo ti koji ne razumijemo njezine zakone.“; „Priroda govori tiho, ali njezine lekcije traju najduže.“?

Jel učenje od prirode sastavni dio naše kulture održivosti?

Nastojmo promišljati i djelovati u skladu s mudrošću koju je prije mnogo godina izrekao Lao Tzu: „U prirodi nema žurbe, a sve je ipak ostvareno.“ Učimo od prirode i na tim temeljima izgradimo kulturu održivosti na najbolji mogući način.